Slikarski simpozij povodom 500 godina reformacije – Csúza 2017.

 

Sudionici simpozija – kolonije:

Branka Sarić
Drago Barat
Marin Topić
Martina Fabijanović
Melani Dobsai
Nedeljko Čubek
Nikola Ivković
Pavle Hegeduš
Ratko Žaja
Sara Schmidt
Svetlana Schmidt
Varga Szakáts Mária
Vladimir Džanko
Vladimir Pandžić

 

 

 

Suza – Csúza 2017.

Slikarski simpozij povodom

500 godina reformacije

“Istina oduvijek postoji, jedino su laži izmišljne”,

francuski slikar Georges Braque.

 

 

Hrvatska je u širenju reformacije bila samo „rub-

no područje“. Nije li iz toga rakursa reformacija za

nas samo relikt prošlosti ili je možda ipak imperativ

ustrajavanja na putovima izvornosti? Pojedinac u

današnjem kompetitivnom društvu često gubi svoju

ukorijenjenost. Gubi svoje izvore. Nije li vrijeme da se

čovjek 21. stoljeća još življe dovede u svakodnevnu

interakciju sa „knjigom čovječanstva“, sa najproda-

vanijom; najcitiranijom; najprevođenijom knjigom?

Knjiga koja se pojavila u zori tiskarstva, u zori masov-

nog opismenjavanja i danas nudi spas u pronalaženju

vlastitog smisla postojanja.

Za imperativ umjetničke upornosti i originalnosti

naravno postoje razni putovi. „Da bi čovjek-slikar

ostao izvoran uvijek se mora okretati svojim izvori-

ma“, rekao je veliki graditelj katedrala Antonio Gaudi

(1852.-1926.). Gaudi je bio katalonski arhitekt art

nouveau-a poznat po svom originalnom i osebujnom

baroknom stilu i dizajnu. U tom smislu bi se i retros-

pektivni uvid u proteklih 500 godina protestantizma

također mogao parafrazirati sintagmom „povratak

izvorima ljudskog grijeha“. U potrazi za izvorima tema

slikarskog simpozija, 21. listopada 2017. g. u Župnom

dvoru baranjske Reformatorske crkvene općine, u

Suzi (mađarski: Csúza), održan je slikarski simpozij

(kolonija). Svrha simpozija bila je dobivanje različitih

No, nisu samo geografske granice upitne. Upitne su i

vremenske granice. Tko će odrediti vremenske termine

između predmoderne i moderne, moderne i postmo-

derne, između „konstrukcije i dekonstrukcije (strukture

i fragmentacije)“. Pokušaj uvoda u modernu možda je

svojom poznatom definicijom slike najupečatljivije ozna-

čio francuski slikar Maurice Denis (1870. – 1943). Njego-

va definicija glasi; “Podsjetite se da je slika – prije negoli

je postala konjička bitka, ženski akt ili bilo kakva aneg-

dota – u biti ravna površina prekrivena bojama, koje su

organizirane u određenom poretku”. Modernizam dakle

razdvaja oblik od sadržaja. Modernizam dakle „priznaje“

apstraktno slikarstvo iako je ono u svom nepriznatom

obliku postojalo i prije modernizma. Modernizam vrši

atentat na proporciju boje i oblika. Boja se na slici više

ne poklapa sa viđenim prednjim planovima prizora i

postaje samostalni entitet slikarstva. Oblikom na slici ne

upravlja više renesansna centralna perspektiva i nasta-

je kubizam. Krajnja konzekvenca kubizma je pak, Piet

Mondrijanov (1872. – 1944.) neoplasticizam paradigma

nizozemskog kalvinizma.

Unatoč navedenim prijeporima, prezentirani prilozi bili

su ujedno i svojevrsni kreativni podsticaji za slikarska

razmišljanja u razradi tematike skupa – simpozija. Po

završenoj power-point projekciji, slikari su u atmosferi

ugodnog druženja, razmjeni iskustava i mišljenja prešli

na vlastite slikarske projekcije provocirane dodijeljenim

bjelinama slikarskih formata. Bjelina slikarskog platna

(ili bijeli horror vacui) morala je ponuditi slikarski odgo-

vor, a odgovori su prikazani u ovom katalogu. Sudionici

simpozija bili su: Branka Sarić, Drago Barat, Marin Topić,

Martina Fabijanović, Melani Dobsai, Nedeljko Čubek,

Nikola Ivković, Pavle Hegeduš, Ratko Žaja, Sara Schmidt,

Svetlana Schmidt, Varga Szakáts Mária, Vladimir Džanko

i Vladimir Pandžić.

Prvi “problem”, ovih pa i svih slikara, koji se bave

zagonetkom vidljivosti, vjerojatno je problem spo-

znaje “izvorne prirode slikarstva”. Uvijek se, nanovo,

nameće pitanje kako na putu zvanom slikarstvo ostati

svoj, biti vjeran svojoj prirodi i pored sumnji sačuvati

povjerenje u svoj rad. Neki se slikari pune i prazne

kao akumulatori. Izvorni slikar međutim ne uzima

tuđu istinu za svoju, jer – to je krađa. Kao što ni jedna

vinska bobica ne liči drugoj, tako ni dva slikara ne

osjećaju isto. Istina se u slikarstvu formira u samom

slikaru isto kao i buke u sazreloj bobi. Pravi se slikari

obrazuju u svojim «krajobrazima», na svojim izvori.

Zagonetka vidljivosti oduvijek intrigira slikare.

Ne možete reći, hoću da to izleda tako i tako. Ne,

to mora samo doći. Možda iz “nesvjesnog”. Kada bi

“na dlanu imali kranji izgled” svojih slika, da li bi se

slikari uopće upuštali u neizvjesnost avanture slika-

nja. Postoje i ekstremnije i sarkastičnije memorije.

Tako je jednom zgodom Maks Ernst (1891.-1976),

njemački slikar dadaističko nadrealističke provenijen-

cije, naveo: «Slikar koji je pronašao sebe, je izgubljeni

slikar». Očigledno su magnetski polovi racionalnog

htjenja i podsvjesnih silnica raspoređeni kod svakog

“slikogradara” na krajnje nepredvidljiv način. Umjet-

nost je čovjekova tvorevina, ali tvorevina koja nadilazi

svoga tvorca, tvorevina koja daje, ali koja i oduzima.

Naš je poznati slikar i putopisac Matko Peić (1923.-

1999.) u svojim putopisima pozivao u Baranju. U

svako doba. Međutim, da se pesimisti ne bi unaprijed

uplašili, Matko Peić oslikava Baranju kao našu naj-

crnju pokrajinu. Naravno pri tome on ne smjera na

nešto tužno, besperspektivno. Na umu mu je crna

boja naše najplodnije zemlje. Boja koja je simbol

izvorne snage i života. Crna je boja, upravo zato što ju

mnogi smatraju «ne-bojom» najbolji prijatelj svim preo-

stalim bojama. Crna boja, boja je baranjskog zemljovida,

inicijalna boja klijanja, fermentacije i rasta. Ona je temelj

svim kalendarskim bojama. Najbliža joj je jutarnja sme-

đa, buditelj kromatskih tonova. Sklad zelene i smeđe

često susrećemo na svetištima pejzažnog slikarstva. Boja

baranjskog zemljovida apartno asocira i na temeljnu

boju grafike kao slikarske discipline. I grafička matrica,

kao i plodna baranjska zemlja, umnožava svoje plodove

(primjerke) na dobrobit kulture podneblja. Često govo-

rimo o Kopačkom ritu i pri tome mislimo i na kultiviranu

Baranju otetu od depresije Kopačkog rita.

Vraćati se lozi, zavičaju, pored ostalih poteškoća po-

drazumijeva i «uzvodno plivanje». Ekološki ugrožena,

izvorna Gea ili današnjim imenom planeta Zemlja, vapi

“za svojim izvorima”. Kontinenti postaju svojevrsne

napukline (nabori) na licu velikog oceana. Napukline su

pak premrežene nervaturom moćnih rijeka. I sve te na-

pukline; običaji i kulture, države i državice; gradovi i sela;

šume i vinogradi, konfigurirane su upravo gravitacijskom

nervaturom tajanstvenih rijeka. Kopneni dijelovi lijeve i

desne strane riječnih tokova na putu prema moru odr-

žavaju se svojevrsnom prividnom inercijom uzvodnog

plivanja – opiranja. Rijeke su poput grafičkog alata koji

u potrazi za znakom u matrici nailazi na opiranje (otpor)

materijala. Ni mistični trokutasti baranjski krajobraz,

nije izuzetak i on je poput «nemirne čovjekove prirode»,

neprekidno izložen promjenama diktiranim odnosom

dviju moćnih rijeka, Drave i Dunava. Mitologija ove tro-

kutaste napukline, ovog dragocjenog Hrvatskog kutka,

izgrađena je dvjema prirodnim (vodenim) granicama i

jednom koja postoji samo u ljudskim umovima. Izvorna

se Baranja rađa svake godine iz taloga moćnog mulja i

dostiže svoj vrhunac u krunskoj bjelini lopočeva cvijeta

– bijele nimfe, kao prefiguracije čistog baranjskog snije

Ovo je prostor, koji iz godine u godinu pamti i varira

matricu svog autentičnog života. Pri tome je «memorija

vode» glavni kreator reljefa flore i faune. Ako pogle-

damo kako je priroda dizajnirala »ovo odmorište» na

putu prema moru, shvatit ćemo svu veličinu «uzvodnog

plivanja». Kopački rit je srce najplodnije zemlje, fraktal-

na inačica delte Dunava, pri utoku u Crno more. Slikar-

stvo je nemoćno bez ideja kao i bez boja. Međutim boje

baranjskog pejzaža rike su plodne baranjske crnice, rike

svojevrsnog parka jelena. Boje baranjskog pejzaža isto su

tako i eho dubokih voda, uzavrelih mrjestilišta i migracije

reflektiranih oblika.

Našim smo “pametnim telefonima” povezani više nego

ikada prije, a, koliko smo bliži svojim izvorima, ostaje i

dalje otvoreno pitanje. Vinska presa je dovela do grafič-

ke prese, do tiskarstva, do reformacije, do prava na “više

istina”. Tiskarska presa dovela je do kompjutora. “Smar-

tphone” je samo krajnja avantura ljudskog uma, a slikar-

ski se duh zagonetke vidljivosti zadržao u svom stalnom

obitavalištu, u onome što ne može dati ni jedna fotogra-

fija, u neprotumačivom, u zanosnom. “Stvari same po

sebi nemaju nikakvu intenciju, one postoje tek kroz nas”,

rekao francuski slikar Georges Braque (1882.-1963.). “Ni

za što se u slikarstvu ne može reći da je to samo tako i

nikako drugčije. Postoji istina apstraktnog slikarstva, ali

postoji i istina figurativnog slikarstva.” naveo je slikar

Zoran Antonio Musić (1909.-2005). Ukidanje monopo-

la na samo jednu istinu svakako je jedan od doprinosa

reformacije.

Pavle Hegeduš