Kneževovinogradski Kanoni

KNEŽEVOVINOGRADSKI KANONI
Članci suglasnosti kršćanskih crkava

Naslov:
Kneževovinogradski kanoni
Članci suglasnosti kršćanskih crkava

Prijevod s latinskog:
Dr. sc. Stjepan Sršan

Priprema i tisak:
Grafika, Osijek

PREDGOVOR

Kalvinizam je prisutan na hrvatskom prostoru od 16. stoljeća, dakle od samih njegovih početaka. Val kalvinističke reformacije iz Mađarske ubrzo je, već šezdesetih godina 16. stoljeća, potisnuo luteransku reformaciju koja se već oko 1540 godine pojavila u Slavoniji i Baranji. Zanimljiva je činjenica da se već nekoliko godina nakon pojave reformacije u Europi, ista pojavljuje i u današnjim hrvatskim krajevima. Tome su pogodovale i političke prilike, odnosno Osmansko carstvo koje nije ometalo protestantske propovjednike u širenju reformacijskih ideja. Nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva (1687. godine) Rimokatolici su pojačali svoje aktivnosti u suzbijanju protestantskih župa i ponovnom uspostavljanju rimokatoličkih, tako da su se mnoge protestantske župe, poglavito hrvatske, ugasile. Od hrvatskih crkvenih općina vrijeme protureformacije preživjela je samo crkvena općina u Tordincima.

Nakon prve protestantske sinode u ovim krajevima, održane u Tordincima na Duhove, 17. svibnja 1551. godine, u Baranjskom mjestu Kneževi Vinogradi održana je 16. i 17. kolovoza 1576. godine prva kalvinistička sinoda na kojoj su usvojeni Kneževovinogradski kanoni ili Članci suglasnosti kršćanskih crkava. Na navedenoj je sinodi bilo oko 40 kalvinističkih pastora gornje i donje Baranje.

Za autora Kneževovinogradskih (negdje nazivanih i Baranjskih) kanona smatra se Szegedi Kiš Ištvan, doktor i profesor teologije na Wittenberškom sveučilištu. Szegedi Kiš Ištvan rođen je 1505. godine u Szegedinu, a umro je 2. svibnja 1572. godine u Rackevu. Studirao je u Szegedinu, Lippi i u Gyulli te u Beču. Od 1537. godine predavao je teologiju u Krakovu. Godine 1543. doktorirao je na sveučilištu u Wittenbergu. Jedno vrijeme djeluje kao rektor u Gyulli i u Temišvaru. Godine 1552. u Tolni, gdje je također bio rektor, prihvaća helvetsku (švicarsku odnosno kalvinističku) reformaciju. Godine 1554. dolazi u Lug (današnja hrvatska Baranja) gdje nasljeđuje poznatoga reformatora ovih krajeva Mihaela Starina, te djeluje kao župnik i kao superintendent (biskup). Iz Luga odlazi u Kalmanscu 1558. godine. Turci ga zatvaraju 1561. godine te u zarobljeništvu ostaje sve do 1563. godine. Nakon toga odlazi u Rackevice. Osim Kneževovinogradskih kanona napisao je i mnoga druga teološka djela. Kao plodonosan pisac i značajan teolog bio je poznat diljem tadašnje Europe. U Mađarskoj je organizirao Reformiranu crkvu po sinodalnom modelu.

Kneževovnogradski kanoni značajan su dokument iz vremena reformacije. Pisan je latinskim jezikom te nam otkriva vjerovanje, praksu i organizaciju Reformirane (kalvinske) crkve 16. stoljeća u ovim krajevima. Kao takav najstariji je sačuvani pisani dokument Reformiranih crkava s ovih prostora. Stoga smo zahvalni Bogu što po prvi puta na hrvatskom jeziku možemo našim čitateljima pružiti ovaj vrijedni povijesni dokument koji svjedoči o ranoj protestantskoj prisutnosti na ovim prostorima.

ČLANCI SUGLASNOSTI KRŠĆANSKIH CRKAVA

koje je potpisala skupština braće u Kneževim Vinogradima u Baranji 16. i 17. kolovoza godine 1576.
I poslanica Timoteju 3

Prema tome biskup treba biti: besprijekoran, samo jedanput ženjen, trijezan, razborit, otmjen, gostoljubiv, sposoban za poučavanje i td.

1.

Budući da pripadamo samo jedinom Kralju i Bogu kao vrhovnoj glavi ispred ostalih svjetovnih vladara, stoga treba prezirati, u području vjere, sve svjetovne vlasti.

2.

A vjerujemo da je taj Bog jedan po naravi ili biti, koji se na svetom jeziku naziva Jah i Jehovah, te osim njega i izvan njega nema drugoga. Tvrdimo po pismima, da je on stvarno različit u trima hipostazama ili osobama, ali nepodijeljen niti razlučen, koje su Otac, Sin i Duh Sveti, bez ikakve razlike u vlastitostima. Ipak ne vjerujemo da su tri Boga, jer je množina bogova bezbožnost, već da su istobitne i vječne osobe doista različite samo po svojim karakterističnim svojstvima.

3.

Prema suglasju Starješina neka sve čini superintendent, ali neka ništa ne pokušava u važnim stvarima po vlastitoj pobudi.

4.

Od pastira tražimo evanđeosku podložnost u crkvenim stvarima, te smo odlučili da ih tamo gdje se traži njihova prisutnost (osim samo u neizbježnoj nuždi) ništa ne zadrži. Jer je pisano, neka mrtvi pokopavaju svoje mrtve, a ti me slijedi. To također tražimo i od njih u crkvenim stvarima, kad se dogodi da su pretpostavljenima odsutni, tad neka dopune svoje sile susjedni pastiri kod njihovog naroda u poučavanju ako bude trebalo, u krštenju i kod vjenčanja supružnika. Nadalje želimo, ako neki od njih bude od Starješina određen na određeni crkveni posao ili ga k sebi pozovu ili ga nekuda premjeste, neka to izvrše bez ikakve isprike.

5.

A jer se često događa, po poticaju Sotone, da su Pastiri neposlušni svojim Starješinama, te ne primaju ni njihove procjene, štoviše čine ih ništavnim, stoga smo odlučili, da se takvi prisile pomoću crkvene vlasti.

6.

Jasno Apostol zapovijeda, da se prije ispitaju oni koji kane biti službenici na službu na koju se šalju. Stoga, bez obzira na osobe, želimo da se zabrani svima dužnost poučavanja i podjela sakramenata, dok ne polože pred Crkvom ispit znanja i vladanja. Ipak dodajemo to, da Starješine mogu podijeliti, pošto polože prisegu na Sakrament, nekim ljudima pouzdane pobožnosti i čestitosti, dozvolu poučavanja.

7.

Ispuštamo uvod žena poslije poroda (jer je pripadao Izraelskom narodu) Židovskom puku, te izvješćujemo, da ne treba obdržavati 40 ili 80 dana, već samo prirodnu čistoću.

8.

Svetačke svetkovine, osim dana Gospodnjega /nedjelje/, (jer ih nije ustanovio ni naš Spasitelj, niti su ih apostoli u svojim spisima prenijeli) stoga prepuštamo papistima. Ipak smo odlučili, da se trebaju držati svetkovine Božića, Obrezanja, Muke, Uzašašća i dolaska Duha Svetoga.

9.

I kao što su svjetovni dani posvećeni tjelesnim poslovima, u kojima narod zaslužuje hranu i druge životne potrebe, tako je bio sveto ustanovljen svečani dan kada je taj narod slobodan od briga, da bi se jedino posvetio Bogu i njegovoj Riječi te Sakramentima, to jest božanskom štovanju. Stoga, budući da se sada više u radne dane izaziva gnjev Božji nego ublažuje, i to zbog besposlice izvire oholost, pijanstvo, svađe, plesovi i igre, kojim se opačinama na taj dan ponajviše profanira, stoga svem narodu strogo objavljujemo, da takve napuste te da se sav posveti Bogu i da sveto slavi svete blagdane, kao što je to Bog zapovjedio, slušajući Božju riječ te moleći u hramu i privatno kod kuće. Štoviše i pastiri trebaju brižno opominjati svoje crkve, da na to priviknu narod.

10.

A da bi se mogla ta disciplina naroda i ono što k njoj spada povratiti, odredili smo, da je nužno od svega ponajprije, da se osim redovitih propovijedi koje se trebaju što vjernije držati svakog svetog dana o svim poglavljima kršćanske nauke, marljivo mladeži uvede sveti katekizam o svim člancima naše vjere. Tako čitamo da su sveti Oci predavali katekizam u svojim crkvama, po zakonu Euzebija u Crkvenoj povijesti knj. 6, pogl.19.

11.

Svaki Pastir neka se brižljivo i marljivo brine za službu, no u međuvremenu neka se pazi da se stavlja svoj srp u tuđu žetvu, koja je određena po starom Kanonu. Isto tako neka na nekom mjestu ne poučavaju i ne vjenčavaju bez znanja zakonito postavljenog pastira, već samo s dopuštenjem ili pristankom pastira toga mjesta, osim ako ne prisiljava nužda zbog odsutnosti unajmljenog pastira, tada se naime može pravedno služiti, no ipak tako da nagradu svoje službe ostavi najmljenom Pastiru. Osim toga određujemo, da se nitko ne usudi naslijediti nekog službenika, dok ne bude prijašnjem službeniku dana nagrada njegovog rada.

12.

Pastiri u crkvama neka prime jednak teret a izbjegavaju nejednak teret, ako se mogu uzdržavati od jednog grada ili sela, kako se ne bi obvezali na plaće iz više sela ili bili razlog zarade I Sol. 3. Doista, zbog nestašice Službenika dopuštamo ako je jedan na čelu trima selima i ako to traži nužna potreba da i drugima služi, ne tržeći govor Božji, već dajući plodove Gospodinu izgrađivanjem crkve, da se tako širi Božji govor 2 Kor 2, 4; 2 Sol 3.

13.

Osim toga zapovijedamo i nalažemo u Gospodinu, da se ne bi koji službenik pozvan na neko nesigurno mjesto, zbog svojeg preseljenja iz nade veće plaće ili koristi, usudio što pokušati, već uvijek neka čeka javnu vlast, a ne da se događa da se netko više brine za svoju korist nego li za izgradnju crkve 2 Kor 2,4 i 2 Sol 3. Odredili smo i to da se treba držati, da ne bi narod svoje pastire bilo iz nekog krivog osjećaja bilo po privatnom savjetu bez vlasti Prvaka crkve, otpustio ili drugoga unajmio. Naime često se događa, da se narod više naslađuje parazitima nego li pravim službenicima, te da se uzima učitelje prema svojem sviđanju.

14.

Jer Apostol osuđuje svećenika sklona vinu i pijanca, a Bog svojim zakonom zabranjuje, stoga predočujemo kanone Apostola i svetih otaca protiv pijanstva i raskoši svećenika, kako to donosi sabor Agate i kako se to čita u dekretima. Dakle kojigod pijanstvom ocrne svoju službu, određujemo da takve treba maknuti iz službe. Ne dopuštamo svećenicima ni da zajedno s laicima zagnjure u krčme.

15.

Kako bi se mogli zadržati u trajnom opticaju i dobrom redu kanoni koje smo naznačili, odlučili smo da se sastanu pastiri svakih šest mjeseci na godinu, to jest da imaju sinodu, na kojima će biti marljiva istraga o svim tima te će se sve točno i po redu izvidjeti. A oni koji se pozvani na sinodu ne pojave, osim vjerojatne nužde, njima presuđujemo da trebaju biti kažnjeni kaznom skidanja sa službe. Međutim, ako nastane neka pometnja među Pastirima, onda Pastiri mogu svoju tužbu raspraviti i uskladiti pred Starješinama.

16.

A kod tog posla treba primijetiti to, da ne bi tko optužio braću kod starješina iz mržnje ili zlobe, već neka svoju braću prijavi kod Starješina iz ljubavi, da se njihove duše obogate. Tako smatramo da treba činiti i laicima. Želimo da tu prijavu treba izvršiti zbog lijeka duše, a ne zbog tjelesnog osjećaja.

17.

Hoćemo da ne postoje kod pastira naših crkava svađe, borbe, gunđanje riječima, uspaljivanja i neuredna neslaganja. Naime Krist nas je pozvao na mir. I ako netko bude uznemirio mir službenika oholim uzdizanjem, odlučili smo da se treba kazniti crkvenom vlašću.

18.

Presuđujemo da treba kazniti svrgnućem, ako se ne poprave poslije opomene, dokone i nemarne službenike, koji samo u nedjelje uzimaju u ruke knjige, a u ostale dane se posvećuju pijankama i trčkaranju. Stoga određujemo da u nedjelje uvijek po dvije, a u ostale po tri propovijedi iznesu u jednom tjednu, kad će narod biti slobodniji od ručnih poslova. Naime to čineći i sami će pastiri mnogo napredovati u nauci, a narod će više naviknuti na svete propovijedi.

19.

Neka nitko ne napusti crkvu prije zakonskog roka svoje službe, već ispunivši rok svoje godine te s dopuštenjem i otpustom Starješina neka ode ili promijeni mjesto. Nalažemo i to, da ovdje treba obdržavati, štoviše i češće usađujemo, da ne bi ispraznošću pastiri varali crkve, obećavajući im svoja djela, te tako sami sebe i službu izigrali. Jer onaj koji treba drugima biti na čelu životom i naukom, tome je sramotno lagat i tako lažju doprinositi svojoj niskoj cijeni. Dakako da je najviša vrlina Pastira, ne lagati.

20.

Određujemo, kad bude tražila opća potreba crkava, da im Pastiri bez krzmanja plate prema svojoj mogućnosti određenu pomoć. Jer je pisano, sve činite bez mrmljanja. Ne možemo bez izdataka u ovom sadašnjem vremenu ni u bilo kojoj najmanjoj stvari voditi parnicu. Jer kad se bilo koji silnici dokopaju stvari, nužno je da imaju pri ruci novac i darove. No pisano je negdje, daj im za mene i za tebe, da ih ne povrijedimo.

21.

Jer vidimo da se najčešće događa, da lukavost Sotone (ponajviše u ovo vrijeme) nepoštenom brbljavošću neprijatelje istine upliću dobre i vjerne Pastire (kako nas je i iskustvo poučilo), da ih potope u opasnosti, stoga određujemo osobito pastirima, da već opomenute i toliko puta nadvladane krivovjernike nauče tako izbjegavati prema duhu Pavla, da čak ni jednom malom riječju ne raspravljaju ili se sukobljavaju s njima, da ne bi boreći se s njima, ponovno loše čuli Presveto Božje ime i sami sebe Pastiri strovalili u propast. Naime pisano je, pustite ih jer su slijepci, i izbjegavaj krivovjernika poslije jedne ili druge opomene. I, kotlar me pogodio mnogim zlima, kojeg se i ti čuvaj. Dakle onaj koji se protivi riječima istine, i odupre službenikovoj riječi, koji istinu uči, toga zaista treba napustiti i izbjegavati. Ali i ovoga će se Pastiri čuvati, da nemaju nikakvu raspravu s krivovjernicima. Naime pisano je, Onaj koji ne nosi ovu nauku, ne primajte ga ni u kuću, niti ga pozdravljajte.

22.

Ako nastane neki spor ili poteškoća u Crkvi, neka Pastiri ništa ne pripuste privatnom sudu, već neka se odmah pozovu na Božju riječ i na kanone svetih otaca koji su suglasni s Božjom riječju, očekujući u međuvremenu i mišljenje učenijih i Starješina u teškim sporovima.

23.

Hoćemo i tražimo, da si svaki pojedini Pastir pripremi knjigu, u kojoj će upisivati popis sve krštene djece, označivši kod pojedinog dan i ime svakoga, te čuvati od mnogih primjedbi koje se običavaju događati u crkvi, ostavivši ih poslije svojim nasljednicima.

24.

Neka ne prijeđe ili neka se ne primi nijedan službenik i upravitelj jedne biskupije nekog Superintendenta /nadglednika/ u biskupiju drugog bez isprave onoga Superintendenta odakle prelazi. To ponajviše želimo da je djelotvorno zbog bezbožnih učitelja, da se ne bi oni potajno uvukli u skup naših vjernika.

25.

Ukoliko se u našim crkvama pronađu krvopije i okrutnici, koji bi službenika osudili kletvama i same službenike progonili, ipak preporučujemo pastirima blagost i poniznost. Dakle, neka se ne nakupi psovanje protiv svojih pristaša, čijim se mlijekom hrane, pa makar bi se i sami loše isključili od svojih. Tako je Krist prešao preko vike Samaritanca. A ako netko pronađe takve klevetnike i psovače, odlučili smo, da ih treba ostaviti, poslije privatne i javne opomene, ukoliko ne postanu krotkiji u Gospodinu.

26.

Neka se pastirima crkava, koji su na čelu u crkvama, podvrgavaju u čestitoj i pobožnoj podložnosti upravitelji škole, te svoje pastire neka ne prokazuju kod drugih nepravednim tužbama. A ako netko pokrene protiv svojih pretpostavljenih slučajno neuredna neslaganja, pošto prijavi stvar, određujemo, da trebaju biti kažnjeni, ako se pronađe krivnja. Također to od njih tražimo, pošto im se predloži služba, da marljivo nastoje u školi poučavati, tako zapovijedamo da u hramu, što je njihova dužnost, u svemu rade svojim silama. Osim toga, da ne traže preko sila od pastira kraljevske gozbe, već što pastir bude mogao imati kod stola, s tim neka su zadovoljni. A dodajemo i to, da pastiri iskazuju svojim upraviteljima uzajamno poštovanje, te određujemo, da i hranu duguju iz najma, ako pak ne, neka si upravitelji pribave hranu od svojih.

27.

Da bi se crkvena disciplina, bez koje doista ne mogu postojati crkve, više obnovila, zaključili smo, da treba svake godine jednom načiniti vizitaciju crkava, da se tako marljivo istraži nauka i vladanje pastira i slušatelja, no ipak tako da se vizitatori, koji vizitiraju, kod njih hrane. Djela 15.

28.

Nadalje smo odredili onima koji se posvećuju, da pastiri koji se njihovom milošću sastaju, hrane i opskrbljuju na trošak s njihovim narodom. Jer je nemoguće, da mi pod izgovorom posvećenja često pružamo od drugih ono što treba uzeti. Tražimo i to da se, prije nego li dođe u javnost ispit, latinski ispitaju u školi od upravitelja škola, a poslije neka se s njima u hramu obave javni poslovi.

29.

U našim crkvama opozivljemo crkvenu cenzuru, koju inače običavamo nazivati duhovnom vlašću ili izopćenjem. Jer je crkva trajno imala i imat će ključeve razrješivanja i vezivanja dok će stajati ovaj svijet. Dakle zaključujemo prema Božjoj riječi, da veže i razrješuje sve očite sramotne, pijane, po muževima psovače, lopove, lakomce, preljubnike, ženskare i one koji obavljaju trgovinu s dobiti, koji su na sablazan Kristovoj crkvi i unutra među stadom strše, da se trebaju kazniti ovim duhovnim bičem, a neki koji će se opametiti neka žive, dok one tvrdoglave koji na gore ruju na vječnu propast. I to dodajemo, da se primaju u crkvu samo oni koji su dobili pomirenje, ako su javno pogriješili, a to neka bude po onom načinu, koji sadašnja vremena nose.

30.

Pastirima crkava određujemo pod kaznom otkaza, sve do vremena sinode, zabranjujemo prisustvovati bilo kojem obliku plesova, koji su općenito nedopušteni i nedostojni kršćaninu, te u hramu na javnoj propovijedi da se udalji.

31.

Svetkovanje ženidbe zabranjujemo u našim crkvama u nedjelju, kada se treba više posvetiti kreposti, a više suzdržavati od opačina, pohađati hramove kršćana i predati se molitvama), jer tada ponajviše pod izgovorom ženidbe i poštenja, imaju pijanci zaštitnika za svoju pijanost te zanemaruju Božju riječ, i srde Gospodina najraspuštenijim nedjelima, te ne dopuštamo da se toga dana obavljaju zaruke. Jer je pisano, ne čini djelo u onome, što sprečava posvećenje šabata. Ne dopuštamo ni da se vjenčava subotom i to s pravom, što se u nedjelju ljudi zbog ženidbe uspale vinom, jedino ako se istoga dana završe. I drugoga dana svatove svakako zabranjujemo. Naime dan Gospodnji, koji je slijedeći dan nakon subotnjeg bdijenja, tako sprečava, da i vjenčanje supružnika ne bude trijezne pameti i na prikladnom mjestu.

32.

Određujemo da se treba držati prisega među onima koji sklapaju ženidbu u našim crkvama, jer ne prelazi ni pravilo istine. Tako je i Gospodin svoju crkvu privezao vjerom uz sebe, koja se naziva njegovom zaručnicom Ezk 16, Hoš 2, Malahija 2. Zaručit ću te sa sobom u vjeri i poslije ćeš upoznati Jehovu. I zakleh se tebi te sam sklopio savez s tobom, kaže Gospodin Jehova i bila si moja.

33.

Nijedan neka ne vjenčava zaručnike, osim ako nema potvrdu o slobodnom stanju obje strane.

34.

Nitko neka ne vjenčava različite i nejednake zbog straha silnika, kod kojih krajnji razlozi osobito sprječavaju ženidbu, te nastane prijevara druge strane. Neka se ne vjenčavaju mladići s djevojkama ispod 14 godina, i ne vjenčavamo djevojku ispod 16 godina sa zrelim i odraslim muževima. A određujemo, da pastiri sude o ženidbenim stvarima po Božjoj riječi i prirodnom zakonu i po onom što se nalazi u božanskom zakonu i u zakonima svetih vladara, a ne po papističkim zakonima, koji su ništavni.

35.

A jer svakodnevno iskustvo svjedoči, da su one tajne i otete zaruke izvor najviših zala te neprestanih svađa, krivih prisega i ubojstava, pa se odatle rađaju najgnusnija kuga i nered crkve te građanskih stvari. Zato sve to odstranjujemo iz naših crkava. Odredili smo da se obdržava, da kod sklapanja ženidbi u svakom selu i gradu prisustvuju izabrani stari muževi, koji se odlikuju čestitošću. A ženama koje bi mogle pomutiti ženidbe, svakako zabranjujemo uglavljivanje ženidbi, te prije nego li prosci dovedu stvar do cilja, određujemo da se treba javiti pastiru.

36.

Dvije osobe među kojima su sklopljene zaruke i došlo do vezivanja ruku, ako se muče uzajamnom mržnjom, neka se ne vjenčavaju u vjeri prije nego li nastupi pomirenje. A ako nastupi zakoniti razlog mržnje i odvajanja, mogu se i od sebe raskinuti i od ženidbe, isto tako ako postoji i nepravedna te hinjena presumpcija, osim ako ne pristane okrivljena osoba na slogu, treba se okaniti nade buduće ženidbe, makar je druga zdrava u svojoj časti.

37.

Zapovijedamo da se krštenje dijeli u hramu u Gospodinu (premda se na nijednom mjestu ne ograničava), kada se običavaju skupljati vjernici na javne molitve, u prisutnosti roditelja i bližnjih, osim u slučaju nužde osobito zbog bolesti djeteta. A ako se dogodi, da se zbog malog broja službenika na selima gdje nema službenika, niti je određeno javno mjesto za službu, ne mogu dati djeca za krštenje, ondje može službenik u privatnoj kući slobodno krstiti dijete, osim u krčmi, samo da to bude razborito i s dostojanstvom, jer Kraljevstvo Božje ne dolazi s velikom pompom, Luka 17.

38.

Osim toga, kao što je apostol zabranio ženama govoriti, poučavati i posvećivati, tako im u Gospodinu zabranjujemo i krštenje i na samom času nužde. Naime bilo bi bezbožno, kad bi žene sebi prisvojile čast svećeničke službe. Jer niti je Krist zapovjedio ženama ili bilo kojim privatnim osobama da krste, već je tu zapovijed dao onima koje je postavio apostolima. Naime ako bi žene krstile, upale bi u tuđu službu, te njihovo krštenje ne bi bilo valjano, te se to dijete treba krstiti od službenika crkve. Jer nitko nije mogao služiti u crkvi bez zakonitog poziva.

39.

Osim toga, nalažemo u Gospodinu, da svi, kako muževi tako i žene koji su god prikladni za pričest, pristupaju sakramentu tijela i krvi Gospodnje. Međutim smo odlučili, da službenici trebaju paziti prije nego li to objave narodu, prvo da se svatko na njegovo primanje dostojno pripremi i to s onim poštovanjem koje traži stvar. I to službenici neće smjeti propustiti, ako slučajno budu na skupu neki došljaci i stranci, gdje se dijeli večera, a ipak još nisu poučeni u ustanove vjerske discipline, ako bi oni željeli uzeti Sakrament, neka pristupe službenicima, koji će ih poučiti u privatnim prostorijama, te neka se obavi marljiv ispit o ispovjeđenoj vjeri. Tako čitamo da je činila i Tigurinska crkva.

40.

Budući da Boga najviše srde neprijateljstva te se prvom redu protive Presvetoj pričesti, neka Pastir od nje isključi one, za koje zna da su javni prevratnici i ističu se najgorim primjerom, sve dok se ne vrate, pošto skinu mržnju, u uzajamnu milost (što će dobro uznastojati Pastir).

41.

Budući da svi evanđelisti i apostol Pavao pišu, da su primili kruh na Kristovoj večeri i taj pripremljeni kruh i kalež dali svojim učenicima, također smo i mi odlučili, da se hranimo na Večeri zajedničkim Kruhom i Vinom, koji se treba dijeliti u našim crkvama. Ne obaziremo se na onaj kruh drveća sličan lišću i ispečen među napravljenim željezom, kojeg inače zovu žrtva kod mise rimskog pape, te ga njemu darujemo da ga grize.

42.

Jer uvijek pred Večeru treba prethoditi neka pobuda, stoga smo odredili pastirima, da uvijek napamet govore pobudu i predlažu ju uobičajenim riječima, a ne da drže s mnogim nejasnoćama korištenje Gospodnje večere. A i to tražimo, da marljivo razmotre one koje puštaju, jer ako budu pustili one koje bi s pravom mogli otjerati, neće manje griješiti, nego da tijelo Gospodnje predaju da uzimaju psi.

43.

Oni koji hoće drsko uzimati, odredili smo da takve prvo treba opomenuti, a ako ne poprave manu, smatramo da ih treba držati na skupu vjernika za pogane. Tako je bilo određeno na Antiohijskom i Toledskom saboru.

44.

Određujemo, da djeca koja još nemaju uporabu razuma, ne smiju se pripustiti Svetoj večeri, i ne samo djeca, nego i oni koji nisu prikladni razlikovati tijelo i krv Kristovu te si sami ispitati svoju savjest (a to se uzalud traži od djece), za što je ustanovljena Gospodnja večera.

45.

Uostalom hoćemo, da ono žrtvovanje životinja radi nabrajanja grijeha, bude zabranjena u našim crkvama. Ipak se može, imajući povrijeđenu savjest, privatno posavjetovati s pastirom i tražiti svojoj duši utjehu iz Božje riječi.

46.

Budući da su bolesnici, koji se nalaze u životnoj pogibelji, počesto zavedeni umijećima i sugestijama sotone da padnu u beznađe, ovom tako velikom zlu u svakom pogledu treba stati na put. Stoga, da se izbave ljudi od tako teške opasnosti, neka budu pripravni službenici, da imaju spremljene utjehe iz čiste Božje riječi, da ih izbave iz napasti, utvrde u obećanjima, a pokajnicima dadnu sigurnu nadu u Božje milosrđe i njegovu dobrotu. A odredili smo, da to ponajviše treba činiti onda, kada se vidi, da bolesnik traži.

47.

Nakon što ovi članci budu javno proglašeni i odobreni prema normi vjere, te se dopadnu pastirima, hoćemo, da ih svaki pojedini potpiše, te da ih se poslije ne usude nerazumno prekršiti. A ako netko bude prekršio oholim uzdizanjem, odredili smo, da ga treba kazniti duhovnom vlašću kao očitog neprijatelja vjere i bunitelja te prekršitelja dobrog reda.

KRAJ

Potpisala su Braća, njih brojem 40, i bez upravitelja itd.
Valentinus Harsanj Lazarus W. Veresmar (thj)

Matthias Zentlazlaj Michael P. Herczegszolosi

Dominicus Zanchius Tomas Tolneus

Petrus Komari Franciscus Cziapaj

Benedictus Karanczj Nicolaus Kopaczj

Joannes Kalmanhej Stephanus Ethey

Michael Sikliosi Franciscus Naradi

Ambrosius Folduari Andreas Chorogius

Basilius Foktwj Stephanus Laschouius

Joannes Laskaj Fabianus Szegedj

Johannes Vorosmarti Petrus Kis Harsani

Martinus Ipaczifaluaj Daniel Nadasdi

Lacislaus Katatfaluj Johannes Kis Harsanj

Joannes Kalmanchey Johanes Ethej

Franciscus Szoloskej Basilius Szeplakj

Johannes Beczenczj Stephanus Mohachj

Stephanus Kis Peterdinus Jeremias Pastoris

Gregoryus Karaszy Michaei Belliey

Benedictus Beremenj Michael Vszodj

Adamus Ethej Laurentius Laskaj

Johannes Herczegh Szeoleosius Stephanus T. Laskaj

Stephanus F. Lascoujus Petrus Sseny

Joannes C. Lascouius Martinus Laszj

Tiskano u Papi, 14. dana kolovoza, godine 1577.
VRLO UČENOM I POBOŽNOM MUŽU

Gospodinu Mateju Šariću Kevinu, vrlo vjernom vjesniku Evanđelja Isusa Krista, David Husar Panonac, pastir Papenske crkve moli svaku sreću i milost Duha Svetoga.

Nedavno poslane ove članke vaših crkava od tebe, moj Šariću, strastveno sam dograbio najdražeg lica i još bolje očekivao. Kad sam ih pročitao (jer sam vidio da se radi i da je napisano o vrlo potrebnim stvarima, osobito u ovim posljednjim, da ne kažem vrlo pokvarljivim danima, žalosno poticanim od smrtonosne sotonske tiranije, gotovo zaraženim crnim otrovom), odmah sam osjetio i mislio da su dostojni da se podastru našem tisku. A budući da sam ih prije svega primio od tebe Brate, iskrenog i vrlo dragog prijatelja, to ti ih posvećujem te sam mislio da ih pod tvojim najboljim imenom izdam na svjetlost te sam držao da su dostojno poletjeli. A kad je to učinjeno htio sam s tobom svoj duh pokazati, koji je do sada bio nepoznat, da si mene nepoznatog pozvao, da sklopim savez prijateljstva, te bih htio, da i ti ubuduće osjećaš moju pouzdanu i čvrstu vjeru u tolikom djelu prema tebi. A zatim, da Kristova crkva na taj način ima vjerne radnike među mojom crkvom, te nas vidi, da smo zahvalni i sigurni u našim dužnostima. Zbogom, a nas, kako običavaš s tvojima, voli.

 

Kalvinizam je reformacijski smjer koji je nadahnut učenjem švicarskog reformatora francuskog podrijetla, Jeana Calvina (1509.-1564.). O Jeanu Calvinu vidi više u: J. MILIĆ, Tko je bio Jean Calvin, Osijek: Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj, 2003.
Luteranizam je reformacijski smjer koji je nadahnut njemačkim reformatorom Martinom Lutherom (1483.-1546.). O Martinu Lutheru vidi više u: R. H. BAINTON, Na tome stojim, život Martina Luthera, Zagreb: MISL, 2002.
Za početak protestantske reformacije uzima se 31. listopada 1517. godine. Naime toga je dana njemački augustinski redovnik Martin Luther pribio svojih 95 teza na vrata Wittenberške dvorske crkve te time izazvao tadašnje intelektualne krugove unutar crkve na raspravu o oproštajnicama.
U Tordincima i danas djeluje hrvatska protestantska (kalvinska odnosno reformirana) crkvena općina u Hrvatskoj koja je osnovana u 16. stoljeću, oko 1551. godine. Prvi župnik ove crkvene općine bio je Mihajlo Tordinac bivši franjevac i župnik rimokatoličke župe u Tordincima koja je prešla na protestantizam. Nasljeđuje ga Đuro iz Antunovca koji je studirao kod poznatoga Lutherovog suradnika Philipa Melanchthona u Wittenbergu. Tordinačka reformirana crkvena općina jedina je hrvatska crkvena općina koja kontinuirano djeluje od vremena reformacije, dakle od 16. stoljeća.
Sinoda je najviše zakonodavno tijelo Reformiranih crkava. Čine ju delegati svih crkvenih općina (broj kandidata pojedine crkvene općine određuje se sukladno broju vjernika te općine), svećenici te drugi delegate po službenoj dužnosti.
Prve protestantske crkvene općine u Slavoniji i Baranji zasigurno nisu bile kalvinističke. Osnivane su pod vodstvom Mihaela Starina koji je u početku sazigurno bio luteran. Tek kasnije, šezdesetih godina 16. stoljeća u ovim krajevima iz Mađarske dolazi kalvinistički utjecaj koji prevladava. Dakle, kako su četrdesetih i pedesetih godina 16. stoljeća u Slavoniji i Baranji djelovale protestantske crkvene općine luteranskog smjera, zasigurno da je i sinoda u Tordincima bila više luteranska nego li kalvinska.
Radi se o tome da se odriče svjetovnim vlastima upravljanje crkvenim stvarima. Dakle ovdje je vidljiv princip odvajanje crkve od države.
U ovome se članku jasno izražava vjera u Sveto Trojstvo, kako je definirana na prvim općim koncilima, te Nicejsko-carigradskim vjeroispovijedanjem.
Pod Starješina ovdje se misli na zbor prezbitera. Reformirane su crkve prezbiterijalno ustrojene. U prezbiterijalnom sustavu vlast ne dolazi «odozgo» dakle od biskupa (pape i kardinala) već od zbora prebitera koji nisu nužno klerici već i laici. Prezbiteri u reformiranim crkvama označavaju crkvene odbornike, dakle laike, za razliku od episkopalnog shvaćanja gdje prezbiteri označavaju svećenike.
Superintendent-nadglednik ili biskup. U Reformiranim crkvama biskup je izabran i nema niti sakramentalnu niti zakonodavnu vlast.
Pastir (lat. pastor) naziv je za protestantskog svećenika odnosno župnika.
Mt 8, 22
1 Tim 3, 1-10
Osim svećenika odnosno pastira (pastora) reformacija je omogućila i laicima propovijedanje Riječi Božje. Laici koji su mogli propovijedati uvođeni su u službu lektora.
Pogrdan naziv za rimokatolike u vrijeme reformacije.
Reformacija je ukinula mnoštvo blagdana koji su slavljeni u čast svetaca i Marije, dok je zadržala one koji se obilježavaju u čast Krista.
Nedjelje
Ne zna se na koji se katekizam misli, no moguće je da se već u to vrijeme rabio Heidelberški katekizam.
Usp. Euzebije Cezarijski, Crkvena povijest, Split: Služba Božja, 2004., str.528-534.
Pastiri dakle ne smiju biti jedni drugima konkurencija te činiti nešto na području drugoga pastira bez njegova znanja.
1 Tim 3, 8
Praksa je bila da se nedjeljom prije podne obavlja Služba Božja a poslije podne poučavanje iz katekizma. Preko tjedna je trebalo obaviti barem tri propovijedi u vrijeme kada su vjernici bili slobodni od poljodjelskih i inih radova, mada se nerijetko u to vrijeme obavljala redovita jutarnja i večernja služba u crkvama.
Fil 2, 14
2 Pt 1, 9
Tit 3, 10; Mt 18, 15-17
2 Tim 4, 14
2 Iv 10 st.
Reformacija, koja se između ostaloga širila i pisanom riječju, veliku je pozornost davala na opismenjavanju djece i odraslog nepismenog pučanstva. Tako se već od 16. stoljeća, uz protestantske crkvene općine javljaju i pučke škole.
Misli se na uzimanje pričesti

 

BIBLIOGRAFIJA

A Hercegszöllősi kánonok, Budapest: A Magyar protestáns irodalmi társaság, 1901.

Vélemény, hozzászólás?

Az email címet nem tesszük közzé. A kötelező mezőket * karakterrel jelöljük.